Uređaji za dojavu požara koji se koriste u sistemima zaštite od požara dolaze u dvije vrste: kodirani i nekodirani. Kodirani alarmi imaju jedinstveni adresni kod, omogućavajući pojedinačno ili istovremeno aktiviranje od strane glavne jedinice, a odgovarajući alarm se može lako locirati. Ne-kodirani alarmi se aktiviraju čim postoji napajanje i zahtijevaju ulaz/izlazni modul za požarni alarm da se poveže na kontroler požarnog alarma. Generalno, jedan modul se može koristiti za objedinjeno upravljanje unutar istog područja.
Nadalje, uređaji za dojavu požara mogu se klasificirati na različite načine na osnovu različitih tehničkih principa i scenarija primjene. Prema principima detekcije, mogu se podijeliti na jonizacijske, fotoelektrične i poluvodičke. Fotoelektrični detektori dima zasnovani su na principu optičkog raspršenja i osjetljivi su na velike čestice dima koje nastaju tinjajućim požarima; poluvodički detektori dima temelje se na promjenama u provodljivosti poluvodičkih materijala i osjetljiviji su na zapaljive plinove, brzo reagiraju na otvoreni plamen; jonizacioni detektori koriste jonizacionu oblast formiranu od radioaktivnih materijala za detekciju promena struje. Prema načinu primjene, mogu se podijeliti na samostalne-detektore dima i umrežene automatske sisteme za dojavu požara. Umreženi sistemi mogu prenositi alarmne signale na platformu za praćenje podataka u oblaku radi daljinskog nadzora i povezivanja. Na osnovu integrisanih funkcija, alarmi se mogu podijeliti na pojedinačne detektore dima i inteligentne detektore sa "tri-senzora" koji integriraju detekciju dima, temperature i zapaljivih plinova. Na osnovu metoda prijenosa signala, alarmni sistemi se mogu podijeliti na žičane alarmne sisteme i bežične alarmne sisteme (kao što su oni zasnovani na Wi-Fi, NB-IoT i drugim bežičnim mrežama).
